Nova Evropa

nim dogadjajima u kojima ona nije ona зата,« Eto zašto, oglednuvšit se po Evropi, Rusi tako često doživljuju razočaranja i duboke unutrašnje krize, »Rus u Evropi« — produžava Hercen na istom mestu, — »strasno posmatra, i doživljuje tugu u svojoj ljubavi i u svome umovanju; oseća se obmanut i mrzi onako kako mrze ljudi ljubomorni zbog suvišne ljubavi i poverenja«. Taj »suvišak ljubavi i poverenja« prema Evropi neobično je karakterističan za svu rusku inteligenciju; čak i za naše slavjanolile, koje inače obično broje u neprijatelje Evrope, zaboravljajući da je niko manji nego baš Homjakov nazivao Evropu »zemljom svetih čudesa«, da je drugi vodj slavjanofila, L. V. Kirjejevski, počeo svoj literarni rad studijom u kojoj je neobično visoko cenio evropsku kulturu, i da je jedan list koji je on pokušao uredjivati nosio ime »Evropeja c«, Bilo je a nas i neprijatelja Evrope, dakako, ali se to neprijateljstvo gubilo, i gubi se u pravom kultu Evrope.

Nu, uprkos tome, kako u ruskoj filozofiji tako i u literaturi, dosta rano, sredinom 18, veka, počinje kritika evropske kulture, počinje ono što jedan od Dostojevskijevih drugova, N, N. Strahov, naziva »borbom sa Zapadom«. I zaista, fa borba sa Zapadom ide, kao crvena nit, kroz svu istoriju ruske samosvesti. Netačna je. prema tome, tvrdnja; kao da su jedini slavjanofili držali poziciju boraca sa Zapadom, Tačno je samo to da je kod slavjanofila motiv te borbe bio naročito odredjeno i krepko podvučen, A inače, šta se, naprimer, može sravniti, kako po snazi i dubini tako i po strasti i naporu, sa kritikom evropske kulture koju je razvijao sušte proHvni slavjanofilstvu zapadnjak Hercen? | zar se, dalje, mogu računati u slavjanolile Gogolj i Gljeb Uspenski, Tolstoj, ili N, F. Fiodorov, ili iz današnjih dana poznati »evrazijci« {pristalice stanovišta da su Rusi i evropljani i azijati, odnosno nešto što nije ni Evropa ni Azija kao takva)? Kritika evropske kulture dakle nesamo da ide naporedo sa istinitom našom ljubavlju za Zapad, nego je ta ljubav često baš uzrok i mera one kritike, kab naprimer u IHercenovu, delimično i u Gogoljevu slučaju.

Istorija borbe sa Zapadom, kako je vodi ruska misao i ruska filozofija, još nije napisana. Danas je, rekli bismo, došao naročito podesan momenat za udubljivanje u tu kritiku, Jer, i sama Evropa se ustumarala u žalosnom osećanju nekog svoga bespuća, Duhovna čamotinja i duboko unutrašnje nezadovoljstvo razboleli su danas ceo evropski svet, Nije samo Nemačka ona koja govori i piše o »propasti Zapada«; svugde, svugde caruje osećanje uznemirenja, preti duhovna propast, putuje saznanje unutrašnjeg beskućništva, Odricati tu pomaknutost s mesta u staroj Evropi, nemogućno je; naproliv, što brže i što jasnije nam dodje do svesti fakat duhovnog sloma, tim se brže mogu naći i putevi ozdravljenja, Eto zašto je baš sad tako poučno i zanimljivo upoznati se sa kritikom evropske kulture kako se razvijala u ruskoj filozofiji i kulturi, i to Još onda, kada je sve u Evropi bilo stalno i trajno, i kad niko nije ni mislio da se sprema potlres u samim osnovama evropskog života.

57