Nova Evropa

ЊЕ Prve vijesti ı prvi-prevodi,

. Ovo ulaženje Dostojevskog u velike i naprednije evropske književnosti valjalo je ovdje, makar i ovako letimično, vremenski obilježiti već zato da bismo uzmogli udariti pravu cijenu prevodilačkoj budnosti naše kmjiževnosti, i — da odmah kažem uvjeriti se da nismo in orbe ultimi, Jer, makoliko bila neprijatna činjenica, da naša ni prevodna ni mformativna iknjića, a jednako ni publicistika, zapravo i ne zna za Dostojevskog sve tamo do godine 1883 — kada se kod nas o njemu prvi put iscrpnije obavješćuje naša javnost, u Celestinovu prikazu života i rada Dostojevskoga (и »Vijencu«, XV, 392), kada je on već dvije godine mrtav, valja ipak s izvjesnim zadovoljstvom istaknuti, da prevodjenje Dostojevskog u našoj književnosti, i to prvo na hrvatskoj strani, ipak počinje Još u prvoj polovici Osamdesetih GodinA4, i to iste godine ({1884) i s ista dva velika romana Dostojevskog kao i kod Francuza, Martim Lovremčević, vrijedni prevodilac čitave biblijoteke ruskih pisaca, može se podičiti da je prvi uveo Dostojevskoga u našu prevodnu književnost, i to prevodeći odjedared tri pripovjedačka rada Dostojevskoša u trima našim tadašnjim perijodičnim publikacijama, Najraniji od ovih triju prevoda jeste roman »Netočka Мехуапота«, Која ростје izlaziti u »Hrvatskoj Vili« sredinom februara 1884 (broj 16), a završava se potkraj Juna (br, 34) iste godine; kako je »Hrvatska Vila« bila u to doba dosta čitan list, naročito u redovima nacijonalistički orijentirane omladine, može se reći, da je ovaj Lovrenčevićev prevod, koji stvarno prvi uvodi ime Dostojevskog kao pisca u našu prevodnu književnost, bio prvim pozivom i pokličem na prevodjenje Dostojevskoš u nas. Medjutim, još nije ni do kraja objavljen ovaj prevod »Netočke Nezvanove«, a već je potkraj mjeseca aprila počeo izlaziti, u sušačkoj »Slobodi«, opet u Lovrenčevićevu prevodu, roman Dostojevskog »Poniženi i uvrijedjeni«, izlazeći do kraja iste 50dine (1884) u stotinak nastavaka (brr, 97—225). Ni prevodjenje ovođa romana nije bilo završeno, kad se ovaj naš oduševljeni poklonik Dostojevskoša latio već i prevodjenja pripovijetke »Svijetle noći«, koja takodjer — još iste godine (1884) — izlazi u »Vijencu«, tada reprezentativnoj hrvatskoj književnoj reviji (đodina XVI, str. 297, 409).

Ova tri Lovrenčevićeva prevoda, koji pokazuju Dostojevзкоба s njegove najpristupačnije pripovjedačke strane, utiru put širokom interesu za velikoga ruskog pisca i stalnom prevodjenju Dostojevskoga kod nas u toku narednoga decenija, i to sve tamo do polovice Devedesetih Godina. kada — iza prvog i jakoga vala — nastupa izvjesna i duga {dvadesetgodišnja) osjeka prevodjenja Dostojevskoga kod Hrvata4.

310