Nova Evropa

pijelni karakter, Ali i tu je obišla pitanje o slobodi stvaranja, i na prvo je mjesto podidla formalno-organizacijona pitanja, dajući cijeloj diskusiji izrazito društven karakter, iznoseći ба na stranice štampe, na stranačko-klupske konferencije, ma javne zborove svojih povjerljivih pristaša, i tome slično. »Društvo« je žigosavalo opadanje morala, tretiralo mnoga formalno-tehnička pitanja; a ipak niko nije mogao ni zaviriti u sakrivene dubine tih pitanja, te početi SGovoriti o samoj suštini kritike. Kritika — ta čuvena deseta muza — samostalna i nezavisna, koja ima svoje vlastite ciljeve i metode, svedena je na položaj običnog informatora u interesima stranačko-političke propašamde. Stvarne umjetničke kritike u SSSR nema, : ne može da bude, jer Vlada odlučno izjavljuje, da u klasnoj državi{!) sve mora da ide u znaku komunizma, u ime interesa radnika. Tako i kritika mora svoja mišljenja da stvara samo na ovoj osnovi, ı samo sa Ovom mjerom da ocjenjuje književnost! Na nedavnoj konterenciji sovjetskih pisaca izdlasana je slijedeća rezolucija: »VAPP (Svesavezna asocijacija proleterskih pisacal drži potrebnim, da u literarnoj kritici ojača društveno-publicistički elemenat, što naravno nikako me znači, da ne treba ocjenjivati djela sa Теа ја savršenstva umjelničke forme«. Dajući tako estetskoj ocieni djela sporedno mjesto, ova rezolucija drži, da je za pravu ocjenu umjetničko-literarno8 djela neophodno potrebna podlavito »metoda dijalektičkog materijalizma« (E. Černjavskij, »Literaturnaja Gazeta«, br. 9. od 17. VI. 1929); namjesto prijašnje imdividualno-subjektivne ocjene traži se sada samo klasnostranačka. Jedan od pisaca (»Literatura i Iskustvo«, januara 1932) ubedjeno бомот; »Ма teoretski kritičari treba da se uče :od Malsima Gorkog, kako da budu mnjenja revolucijonarna i stranačka« ... Istaknuti sovjetski kritičar, pripadajući ı sam ovoj omladini, Kornelij Zelinskij, sa zadovoljstvom izjavljuje: »Naša je kritika klasna, ratoborna, materijalistička, ofanzivna« (»Literaturnaja Gazeta«, br, 6. od 27. V. 1929), Ali isti (na istom. mjestu) sa sažaljenjem kaže: »Savremeni mladi kritiбат (dobija svoje naziranje na svijet — marksizam — već gotov; on nije došao do njega dugom i teškom muhom, nije ga osvojio “u ideološkoj borbi, kako je to bilo s našim klasicima filozoiske kritike« {tojest u »buržujsko« predrevolucijonarno vrijeme), a ima li što gore da se može reći za jednog kritičara, koji bi morao da bude samostalan, nezavisan, i autoritativan sudac u književnim stvarima.

Prema tome, u SSSR kritika je posebna vrsta cenzure, vješto maskiran organ Vlade; ona je lišena stvaralačkog karaktera, nema samostalnoš značenja i vrši samo kontrolu nad književnošću u duhu vladino-stranačkog programa. Dosljedno provodeći svoju politiku gušenja slobode i nezavisnosti literarmog stvaranja, i koncentrisanja u svojim rukama nadzora nad

466