Nova Evropa

I starodrevni običaj m(obe uščuvao se u nekim slučajevima u Dalmatinskoj Zadđori, i to nesamo kao uzajamno i besplatno obavljanje težačkog posla, nedo takodjer kao izmjenična i solidarna suodgovornost za štete koje nastanu iz odbrane seoskih dobara. Kada se u selu u kojoj kući dogodi kakva nesreća (naprimjer, da umre starješina, ili da bude zatvoren, a selo ga smatra pravednim), te ako kuća ostane bez тадпе зпабе, tada će cijelo selo da priskoči u pomoć i da pomodne obraditi polje bez naplate nadnice. U starinskim pravilnicima »bratovština« je izričito uzakonjena obaveza »bratima«, da u slučaju smrti koješć od bratima moraju ostali obradjivati polje udovi i nedorasloj djeci. I za druše izvanredne prigode dužni su bratimi »zanimati se«, t, 'j. jedan drugome izmjenice biti pri ruci: prigodom smrti, sprovoda, posmrtne daće, pirovanja, 1 t. d.. Nastane li kakav spor sa susjednim selom radi medjaša. ili radi seoskih pašnjaka, šuma i t. d., pak ako se izleže kakova parnica, dradjanska ili krivična, tada cijelo selo solidarno za to odgovara i naknadiuje troškove, kupeći po »dimovima«, t. J. svaka kuća doprinosi jednak dio,

Pustopašica {ispaša) je od starine uvriježeni pravni običaj u Dalmatinskoj Zagori, po kojemu je u stanovito doba godine [redovno od Sv. Mihovila do Sv. Jurja) slobodna paša blaša po privatnim oranicama i livadama. U doba, naime, otkada se požanje žito i trava pokosi pa dokle nikne novo žito i nova trava može svako da pase blago i po privatnim poljima, budući da u to vrijeme nema za vlasnika zemlje štete ni potarice na zemlji, a ima meke koristi od djubrenja po blagu koje pase. Ovaj opći pravni odnos stvorile su posebne prilike i potrebe zadorske Dalmacije, gdje je marvogdojstvo jedna od glavnih privrednih dranA4, a ddje пета toliko pašnjaka koliko je роtrebno. Bez ove privredne grane Dalmatinska Zagora ne bi uopće mogla da žive.

Budući da su ove odnose proizvele opće i javne prilike, to bi se »pustopašica« imala da uzakoni kao javno-pravni odnos prema starodrevnim običajima i općim potrebama zagorskog pučanstva. Nasuprot tome, ovaj se odnos kadgodj rješava робтебпо Као privatno-pravna služnost, što nikako nije, jer je iZVOT odnosa u općim javnim potrebama cijeloša naroda, a ne pojedinaca, i jer Je odnos općeniti, a ne pojedinačni, Poljički Zakon, koji je vrijedio u Knežiji Poljičkoj — a ta većim dijelom zahvata zagorske kose Mosora —, uredjivao je pravo ispaše u općem interesu pučanstva i odredjivao, da »od ispašišća i ваја, ба је ispaša gdi nije Maja, nije voljan (vlastan) braniti paše nitkor od susidnjega sela«; da »nitkor i nijedno selo nije voljno (vlasno) učiniti gaja novoga ali {ili} zagajiti {t. J. zatvoriti) ono ča nije stari daj«; da »ispaše ne ima braniti susid od susida«;

602