Nova Evropa

sano pismo ha ispravan način, i vidjeti iza riječi doista prave osjećaje čovjeka koji je pisao; drugi će i živi govor osjećati kao prazan šui, kao mrtve znakove pisma, Jednima je dovor tek pismo, drugima je — čovjek; sve zavisi od toša, koliko ko zna ino gledati i slušati, koliko je osjelljiv rodjen i koliko je od života naučio. Ljudski se duh svojim stvaralaštvom izražava u riječi, svemirski se duh svojim stvaralaštvom izražava u stvore: nom svijetu oko nas, Ва bi duh mogao u materiji stvarati, on se — baš kao i ruka umjetnikova — mora sasvim šljubiti s materijom, mora toliko njom ovladati da postane njen gospodar; isto onako kako je pjesnik gospodar riječi, pa ona bije i diše iz njega kao bilo i dah, — u ritmovima, oprekama, i povraćanjima, Onda i materija i člas poslaju sredstvo za kvalitativno izražavanje, a nesamo za kvantitativno brojanje,

Kako ne:smijemo dopustiti da nam umre tijelo, tako ne smijemo dopustiti ni da nam obamre riječ; tako. se moramo nadati i tome da nas neće napustiti proljeće, mada nam se katikada čini, kad ono teško izbija, da je naša stara Zemlja blizu nekoj agoniji, — Ne valja olako odbaciti ni ono što se od davnina priča o Hiječi, »logosu«. Kaže se u Sv. Pismu, da je Riječ postojala prije sveša, da je bila kod Boga, i da je On sam bio Riječ; tim se hoće istaknuti, da je u praznom šumu Riječi toliko snage i mogućnosti da se u njemu može sam Bog izraziti. — Šta da se s lim počne? — Eto, pjesnici su počeli, za njih riječ nije samo jeka matematske misli, nego nešto što se može nazreti, što dobija forme za oko, Slušamo li pjesnike, tad nam je to pomoć da s naukom o »logosu« stvorimo shvaćanje da i Bog ima neki lik, iako ne baš bjelobradi, Kaže se, da je po njegovoj »slici i prilici« stvoren čovjek, i da i čovjek može stvarati u riječi i iz Riječi; tad. više ni o Bogu ne trebamo imali predstavu tek kao o nekoj tački iz koje se pokreće svijet: Bog nam postaje živa „slikovita predstava, o kojoj nas može naučiti nešto čovjek sa svojim tajnama, i — prije sveša — čovjekova riječ, Treba uporediti ljudsku riječ s bilo kakvim drugim glasovima u svijetu (s muzikom, sa životinjskim izražavanjem), pa uočiti kako Je sve lo neizraženije i siromašnije od ljudskog govora, I šum vjetra može mnogo toga izraziti, ali ni to nema jasnoće боуога, Kad šumovi postanu zvučni, muzikalni, nauka ih registrira brojem titraja, — tim se još ne izražava boja zvuka, I ljudski je glas muzikalan, i on ima svoju boju; ali on ima i to svojstvo da se pojedini glasovi alfabeta ne mofu fizikalnim metodama razgraničiti, Dakle, i sam glas, kad je tek slovo bez ikakove misli u današnjem smislu, dakle kao materija iz koje će se tek graditi riječ, nije prazan i siromašan, nego je bogatiji od svega drugog zvučnog svojim kvalitetima: nije on kao prašina, kao broj, kao ništa, kao prazan šum! Pojedini vokal već sam za sebe može izraziti čitave skale osjećanja, raznolike duševne sadržine; svaki

191