Nova Evropa

Emil Ludvig pisao je o Ratenau-u već ranije, u zbirci svojih feljtona »Genie und Charakter«, uostalom s istom površnošću s kojom je napisao i ovaj esej o knjizi »Vodje Evrope«, Moglo bi se mnogo reći o tome, kako svjesni zagovornici demokratije postaju vodjama naroda, mada su u stvari njegove sluge. Problem je — i sa psihološkog i sa socijološkog Sledišta — vamredno zanimljiv, pogotovo Кад је пјеб о jednom Ratenau-u ili o jednom Masariku, koji su komgenijalni teoretičari i pripravljaači jedne bolje političke i socijalne budućnosti, Ali, o tome Ludvišd пе боуол.

Valter Ratenau je, začudo, svoje pojmove o služenju narodu zadobio odgojem u staropruskim tradicijama, On je postao fanatičnim pobornikom socijalne odgovornosti, kojoj bi se imaio podvrći svako lice vršeći bilo kakvu političku ili socijalnu funkciju, uključujući tu i same privrednike, S toga je gledišta skicirao Ratenau i svoju osnovu stručno organizovane države (1919), prebacujući liberalističkom parlamentarizmu izbjegavanje odgovornosti, te odbacujući ga već pri samom početku u Njemačkoj, Ali je on, služeći narodu služio ujedno i tom parlamentarizmu koji je odbacivao, pod izuzetno teškim prilikama za svaku službu u Njemačkoj, za vrijeme Rata i poslije nješa. Emil Ludviš nam, medjutim, ostaje dužan odgovora na pitanje: da li pod ovakim prilikama »slu ga naroda« može uopće biti vodjom svoga naroda, Mi smo čak skloni mišljenju, nasuprot Ludvigu, da Ratenau nije bio vodjom njemačkog naroda, iako je duže vremena vodio spoljnu politiku Njemačke i bio šefom njene administracije, Ali kad je, slušajući glas svoje odgovornosti, (od godine 1914 pa nadalje) bio organizatorom opskrbe njemačke ralne industrije sirovimama, on je pritom uvidjao (1 govorio ranijem kancelaru Bilovu), da bi svjetska istorija izgubila svaki smisao ako bi se Viljem II, okružen svojim рајаdinima, pobjednički vratio iz tog rata! Odsudan je bio za nješa argumenat, da niko ne smije da se igra sudbinom svoga naroda, već da ima dužnost da po svom najboljem znanju i po glasu savjesti učini ono što od njega traži njegova najbliža zadaća, A ipak je bio primudjen da organizira rat, i po cijemu milijuna ljudskih žrtava! K «оте je dolazila okolnost, koju ističu svi njegovi biografi, da je bio umoran, ostario, bez iluzija, i da je — gledajući svoje ubojice pred sobom — podcjenjivao svoj vlastiti život, A Emil Ludvig tvrdi, da je pokretna sila njegova života bila želja za vlašću!,,,

Ušavši u današnju svoju kritičnu fazu, demokratija postaje borbenom, — drudačija nego oma Ratenau-a i Masarika, a slična Brijanovoj, Ona sad hoće pošto-poto da sebi daje računa o svim svojim osobinama, a napose o onima koje su se pokazale kao mane i slabosti, Demokratija nije više tema za feljtone, pa је čudno da je Emil Ludvig, u ovom slučaju, udario u nešto za-

229