SRĐ

ŽRTVfl s. ллтдуи^. Đurđevsko jutarne sunce obasja zagorsko selo Boraju i primorsko selo Jadrtovac. Na svome vječitome putu ono đoista gleda velike suprotivnosti, ali, va|da, rijetko gdje dvije veće, na manem rastojanu. Boraja je lutac kamen, bez vode, bez zemje, gotovo bez zeleni, gdje su se rastrkale kućice od suhomeđe, pokrivene ševarem, „slijepe", (bez prozora), sa malim dvorištima, u kojima kunaju po пекоГке kokoši, po jedan magarac. Među kamenem svakojake boje, veličine i oblika crveni se nešto prjuše, koja se u Boraji zove „niva", ili se crni maličak zabrane na kome niče grmje i tanka drveta, što nazivaju „gajem". A dole po Jadrtovcu, kroz jutarnu maglu, naziru se lijepo izidani, često i dvobojni, Judski stanovi, gdje se po dvorištima ritaju tovne mazge, gdje po stajama bleje i riču sitne ovce i goveda, gdje je na sve strane doline jeka i bujna vinograda i gustih maslinika. To je prva razlika između Boraje i Jađrtovca. Druga je ovo: gore, po brdu, prema prvim zracima, svaka stvar postane jasna, dobro određena i kao okupana, dokle doje, u jadrtovačkom blatu, sve se guši u gustoj i mutnoj magli, za koju se i iz daleka nagađa da je smrdjiva, prepuna boleštine, prava zasjeda smrti! Gore, na uranku, jekti brdo od glasova; doje, sve je nijemo, kao u grobnici; gore se izvijaju dimovi iz potleušenih kućica, Zagorci se dovikuju, magarci naču, sve živo pušta glas od sebe i vapije za hranom, koje nikada dosta nema, a dole, čejad se ne usuđuje izlaziti prije nego što sunce ne odskoči i maglu ne razrijedi. Jer Boraja brekće od zdravine, a muku muči od gladi; Jadrtovac se trese od groznice i ne zna šta je slast uživana. Gore ima stogodišnaka, sitih života i gladovana; do|e su sredovječnaci već blizu grobu, i vječito su u borbi sa smrću. U Zagoraca bješi'ie zubi kao u vukova; sijevaju oči