Ženski pokret

ženskega pokreta zahtevali. Ali su ovi pioniri ispustili iz vida jednu važnu činjenicu, t. j. da se naši zahtevi moraju dovesti u sklad sa našim fiziološkim osobinama i dužnostima. One su tražile pravo na jednak rad kao i muškarac dokazujući da je žena jednako sposobna kao i on. Ali, ubrzo su se počele pokazivati teškoće čak i zle posljedice. Škole su se otvarale jedna za drugom, a zatim su skoro i sva zvanja širom otvorila svoja vrata i žena je pohrlila na njih. Ali, njene fiziološke dužnosti još uvek su je sputavale i zadržavale, jer i ako porodica nije više imata dovoljno posla za Ženu, ona ipak nije mogla biti ni sasvim bez nje. Žena, razapeta između dviju dužnosti, bila je zapravo više opterećena nego muškarac. Helene Lange u pomenutoj knjizi veli da je prva generacija ženskih radnika bila najopterećenija od svih ljudskih pokoljenja uopšte. Nije dakle čudo što je feminizam tražio nove puteve kojima bi izveo Ženu iz toga pakla. Ti putevi svakako su morali voditi napred, držeći pravac i smer opštega napretka. Baš na temelju tih nemilih rezultata ženine ekonomske i socijalne slobode, revidirao je feminizam neke svoje zahteve te ih prilagodio savremenim potrebama. Feminizam je zašao u drugu fazu svoje borbe i mi danas stojimo upravo u jeku ove novo formirane ideologije. Danas vazi kao osnovni princip feminizma priznanje lične, subjektivne i specijalne ženine vrednosti. Mi tražimo priznanje ne samo za onakav rad kakav je muškarac u stanju da obavlja, nego i za onaj rad koji je žena u stanju da obavlja prema svojim sposobnostima bolje nego on. Mi moramo uveriti Ženu i društvo da žena baš onakva kakva jeste, ima svoju punu vrednost ispunjavajući svoje specijalne dužnosti, ko j e su isto tako važne za kulturno podizanje društva kao i vrednosti druge polovine čovečanstva muškarca. Pored borbe za priznanje ženine subjektivne vrednosti, koja bi se mogla nazvati i borba prema vani, feminizam ima još jednu veliku zadaću: t. j. da se bori za uzdijanje i izgrađivanje ženine ličnosti. To bi se mogla nazvati i borba unutar pokreta, jer mu je cilj da u svojim redovima, u ženi samoj učvrsti i izgradi te njene specijalne vrednosti. Žena mora u celom svome biću biti prožeta ubedenjem, da je i ona jedan faktor u društvu, koji mora dati sve što ima najbolje u sebi kako bi se to društvo formiralo ne samo na njezinu korist, nego na korist svih njegovih članova. Ona se mora otresti ukorenjene zablude da ovo ili ono nije za nju, da je njeno polje rada ograničeno, da se ona u nekim domenama rada ne smije isticati samo zato što je žena. Ona mora gajiti u sebi one osobine koje su najviše kod nje razvijene i nikad ne smije

njezin spol biti zapreka za njezin razvitaik i napredak. Žena se mora otresti one večne more koja ju je vekovima sputavala i ubijala možda dragocene osobine samo zato što je društvo stvorilo neke predrasude po kojima je bilo nepristojno da se ona kao žena u tome i tome ističe. Poznati psiholog Freud kaže da je u mnogome ženin skučeni socijalni položaj kriv mnogobrojnim ženskim neurozama, jer se žena već od detinjstva razvija u nekoj depresiji, u atmosferi zabranjenog i nedozvoljenog. Ovo izgrađivanje ženine ličnosti, pripremanje za život i borbu, nije feminizam još ni izdaleka postigao. Zato vidimo da i u onim zemljama, gde je feminizam postigao poboljšanje materijalnog i socijalnog položaja žene, on još uvek ima svoj »raison d’être«. Jer, mnoge žene primile su samo formu emancipacije, dok im je suština samoga pokreta, njegovi ciljevi, potpuno strana. Ove žene koje su se koristile samo materijalnim tekovinama feminizma ne doprinašajući ništa svojim primerom za obaranje predrasuda o ženinoj manjoj vrednosti kao radnika još i danas, u novo stvorenoj situaciji, u ozbiljnoj borbi za opstanak traže obzira i kavalirštine prema svome spolu kao u ona vremena kada je ta mala koncesija prema ženi — kavalirstvo, bila jedino priznanje za sav ženin rad. U našem ličnom, privatnem odnošaju prema muškarcu mogu ove sitne usluge imati naročitu draž, koja je potrebna za održanje jedne erotične veze među spolovima, ali u ozbiljnom radu, u borbi za opstanak, ovakim pojavama nema mesta. Jedna prava, prekaljena feministkinja mora vrlo dobro razlikovati ta dva pojma. Možda na prvi pogled zahtevi feminizma izgledaju i suviše smioni, suviše revolucionarni, buntovnički. Zar je moguće prilagoditi rad ženinim osobinama tražeći za takav rad jednako priznanje kao i za onaj rad koji može da obavlja muškarac? Neče li možda biti opasno po ravnotežu društva, po harmoničan odnos među spolovima ako žena uzme učešća u svima granama javnoga života, neće li se time ugroziti opstanak porodice, neće li jednom reči žena time zanemariti svoje prirodne dužnosti matere? Pa ipak, koliko god na prvi pogled izgledaju ti zahtevi protivrečni i revolucionarni, ako se udubimo u te probleme, vidićemo da je moguće jedno pravilno rešenje. Prvo, prilagođivanje rada ženinim snagama olakšaće napredak nauke i tehnike, koji svaki dan sve više pojednostavljuje svaki rad. Već je danas rad u industriji mnogo manje opasan i za ženu a i za muškarca nego što je bio do pred dve-tri decenije. Ako se rad u industriji provađa po svim higijenskim uslovima, služeći se svim pronalascima nauke na

ЈУНИ, 1932

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

85