Književne novine

BROJ 53

a 5 'KNJIŽENVME NOVINE

::

STRANA 5

POZO BIS: NIT PR PG LP.

PROOOII III TOI III III III O O UOL OS

eegee gegen ep ee BB# 66966 6B BBB eee Be dee BBB eee Bee Reed

ONIUUUV BALLOPOVA"

U REŽIJI SOJE JOVANOVIĆ

Beogradsko dramsko pozorište Otvorilo je ovogodišnju sezonu Labiševim vodviljem »Plorentinski šešir« a trogodišnjicu 8VOS postanka obeležilo Amujevom komedijom · baletom

»Bal lopova«, u režiji istog ređitelia

Soje Jovanović. Ne. može se reći da je pretstava našu publiku osvojila, ni đublje zainteresovala, pa čak ni mnogo zabavila. Prvi življi smeh i aplauz zaorio se tek kada je, negde u drugoj slici, vođa lopovške družine, prerušem u starog španskog granda (Mihajlo Paskaljevć), skočio sa mladićkom lakoćom i, kao lopta u koš, pao tačne u opružeme ruke svog to· božnjeg sina, »ustvari« mlađeg druga po struci i zanatu, Hektora (Rade Marković). Da li je krivica za tako hladno reagovanje do naše »još nerazvijene« pozorišne publike? do mlađih izvođača i njihovog mladog reditelja? do autora i njegovog komada? . Žan Anuj (Jean Anouilh) jedan je od najmlađih dramskih pisaca iz generacije koja se pojavila i afirmirala između dva rata. Za srazmerno kratko vreme od dve decenije (prvi put je jedan njegov komad izvedem 1992 i odmah privukao pažnju publike i kritike izvesnom žestinom i neospornim »dramatičarskim temnperamentom« svoga autora, kojemu je tada bila tek 22 godina), Anuj je poštao jedan od majviše igranih pozorišnih pisaca na Zapadu.

Već u svom prvom prikazanom demu Anuj se bavi pitanjem siromaha i bogataša i iznosi žestoke cinizme o »prljavom« novcu bez kojega je čoveku memoguće da ostame čist, U »Divljakuši«, prikazanoj dve godine kasnije, 1934, autor, pored nesreće prljavih bednika-boema, Slika i prljavu »sreću« bogataša. U tom, sadržajno i umetnički možda najđubljem, delu Anujevom, glavno lice, divljakuša Tereza, koju je ljubav prebacila iz boemske čerge u'gospodske dvorce, osećajući kako mova sredina u njoj stvara pustoš, uzvikuje: »Ala je čudna komedija, ta njihova Breća!«

I u »Balu lopova«, koji je prvi put izveden 1938, ali je napisan već 1982, između spomenutih dveju drama, Anuj opet uzima građu iz te »čudne komedije« parazitskog života u bogatstvu i »Ssreći« Bogatoj staroj Jedi Herf (Hurf) dosadno je pa poziva u svoju vilu, pretvarajući se da ih smatra za svoje stare poznanike, španske aristokrate, lopovsku trojku koja Be taman spremala da opljačka nju i njene dve mlade rođake i štićenice. Na toj frošnoj, potpunq vodviljskoj lronstrukciji, koja sadrži sve što je potrebno za vodviljske kombinacije i komplikacije, Anuj gradi svoju ko-

mediju-balet. S tim »lakim žanrom« '

je u skladu i lakoća kojom autor raspliće ovlaš vezane čvorove, naprimer kada, parodđirajući poznati melodramski motiv, omogućuje brak između najmlađeg lopova i zaljubljene miTadžike, mlađe štićenice ledi Her, time što njihov tutor u lopovu tobože pozna svoga pre mmogo godina iščezlog sina.

Ali u tom đelu 6e jedva mogu na– preti one mračne boje, oni žestoki i opori zvuci koji »daju ton« gore Spomenutim dramama Anujevim, i svim »crnim komadima«, kako ih je nazvao sam autor, Uopšte se može reći da je Anuj u svojim ranijim delima više mladički buntovan (ma da je to, uglavnom, anarhična pobuna individue protiv svih društvenih obaveza), a u kasnijim više pomirljivo rezigniran; no u »Balu lopova« kanda ga je već izneverila ne samo buntovnost mego i satirična žica, Treba se samo setiti druge jedne komedije-baleta, »Uobraženog bolesnika«, u kojemu je pre vremena ostareli i bolesni Molijer do krvi šibao šarlatane svoga

ni, u toj komediji-baletu,

| Hugo K.L A_J'N

vremena, pa da mlakost { blagost mladoga Amuja prema parazitima postane upadljiva. Mali lopovi su Oovde groteskno nevešti, oni uspešno kradu samo jedan drugog ili siromašnog dobošara; a veliki lopovi, bogataši? Oni su puni razumevanja za njih i obzira prema njima: ledi Herf im poklanja prsten koji su joj ukrali, jer uviđa da oni, zabavljajući dve nedelje nju i sebe, nisu radili svoj zanat, koji »ne donosi bogzna koliko«. \ Dobiva se ufisak da je Anuj ovde hteo, ne udubljujući se u svoj predmet, samo da razonodi, da naslika bezazlene groteskne karikature koje ništa i nikoga ne treba da pogađaju, da priča šale u kojima će moći podjednako uživati i lopovi, veliki i mali, i njihove žrtve. No kao što. portre

koji nije »pogođio« original nije uspeo portre, tako i šala koja ništa ·

ne »pogađa« i ne razgolićuje postaje neduhovita, postaje otužna i kad nije »neslana« A takav je i humor u »Balu lopova«: bez oštrine i soka, Ponavljanje lažnog granda da su sve otmene ličnosti za koje se ledi Herf raspituje „umrle; odgovor lažnog princa, na primedbu kako je zacelo divno biti princ, da se čovek na sve navikne; preturanje starog lorđa po svojim džepovima, na pitanje gde je njegova Štićenica — fo su uzorci štuTog humora u ovoj komaediji-baletu. Gomila labavo 6pojene parčadi vodviljskog zbivanja — »i na kraju sreća«, hepiend, amor vincit omnia, i u borbi klasa: lopovu-golaću koji nesebično voli pripašće i devojka, i pare i položaj u društvu,

Međutim, autor se fruđio da tom Svom »ružičaštom delu«, lakom i po-

vršnom, da i dublje značenje, Ledi -

Herf, u razgovoru sa svojom s&tarijom štićenicom, mladom udovicom Mvom, filozofira o žudnjama koje me= njaju maske (kao što to čini lOpovzavodnik Hektor), a čovek, kao i Eva, kao i ledi Herf sama, nema hrabrosti

· da 6e konačno odluči za jednu od

mjih. Bva, u razgovoru 6a svojom mlađom sestrom Đulijetom, „konstatuje da je od svih ljudi živa jeđino ona, Đulijeta, jer je sposobna da veruje i voli,

Režija je, plašeći se valjda da ne izgubi dno pod nogama, izbegavala to »dublje značenje« | gazila po Dplićaku. Otuda je, naprimer, menjanje

maski, razmenjivanje brada na kraju pretstave bilo lišeno svoga značaja i smisla, i ostalo za gle-

daoce nerazumljivo. Na jednoj strabila · je komedija .sa svojim oskudnim tekstom, a na drugoj muzika (Mladena Guteše) 'i ples dramskih glumaca. Ovi su se trudili da, po uputstvima koreografa Dimitrija Parlića, izvedu baletske vratolomije, koje nisu uvek nužno proizlazile iz zbivanja, mego su bile, meospomo zabavne i Žive, »numere« za sebe, To me bi smetalo da je čitavim prikazom vlađao duh nevezanog, veselog, Jepršavog i iskričavog skakanja s predmeta na predmet. Ovako je ples, ma koliko dobro saavladan, ipak bio savladan, me= sto da je, bez traga težine, prožimao i nosio pretstavu. Zato vodviljska lakoća nije postignuta, mada je bilo nekoliko vrlo interesanino skiciranih vodviljskih likova.

Do toga da učvrsti labave veze te Rkomedije-baleta sa životnom stvarnošću ili sa kakvom bilo idejom, reditelju očigledno nije bilo stalo i naprotiv, Soja Jovanović je sa svojom umetničkom maštom pošla u lov za »gogovima« i »lacima« i garnirala pretstavu svojom, ne preterano bogatom lovinom. Pored uspelijih redi-

.

*

teljskih pronalazaka ima, nažalošt, i takvih da se najmlađi lopov, preobučen u žensko, kaže svojim, takođe prerušenim, drugovima na faj način što im okrene zadnjicu i podigne svo ju suknju; ili da po zadnjici udari i svoju Đulijetu kada je tera od sebe da mu ne bi smetala pri pohari. Preobiljem »invencija« naročito je bio opterećen lik Muzičara (M. Popović). U prvoj &lici klarinetista, a u ostalima Klaun, om je, kao neka vrsta »hora« ili »budale«, postrani od likova i zbivanja ili iznad njih, prateći i komentarišući ih, mogao biti i zabavan i smešan. Međutim, necprestano u pokretu, utrpavajući se svuda, parodirajući parodiju i majmu–

"nišući sve, ne propuštajući nijedan

gest i nijednu situaciju, ostavljao je utisak nametljivog ačenja radi ačenja i zaista išao na nerve, ne samo ledi Herf nego i gledaocu.

O4 ostalih glumaca se, ni Do au= foru ni po reditelju, nije mogla tražiti veća istinitost i produbljenost. Ali Danica Mokranjac kao mlađa udđovica kojoj su dosadili ljubavni uspesi, Olga Ivanović kao samokritična stara ledi, koja neće da živi u sigurnosti, nego da, u svojoj G6O-toj godini, počini neku »ogromnu glupost«, pa tako postaje pokretač svega zbivanja; Rade Marković kao lopov-zavodnik Hektor i Mihajlo Paskaljević kao šef lopovske trojke, ma da su bili sasvim u duhu i komađa i režije, dali su nesumnjivo uspela poštignuća u »umetnosšti prefstavljanja«.

Nameće se pitanje zašto je Beogradsko dramsko pozorište za svoj jubilej odđabralo taj komad. Zašto je uopšte stavilo na repertoar delo koje, po svojoj ekscentričnosti i površno= sti, kao i po svom fekstu bez veće literame vrednosti, potseća više na »revije« nego na komediju đel arte ili na Molijerove komeđdije-balete? na »revije« koje su bile u modi posle Prvog svetskog rata, istina, sa bogatijom opremom i virtuoznijim izvoO= đenjem, nli sa isto tako nevažnim, čak i na brzinu sklepanim tekstom, koji je samo bio povod za duhovit i raskošan sWpektakl i za ekshibicije primamljivih gerla.

»Bal lopova« nije umetničko delo koje obrazovan čovek svakako treba da zna. On nije ni tako karakterističan za svog autora da bi upoznavanje Anuja preko tog dela moglo opravdati njegov izbor. Izvođačima »Bal lopova«, pored prilike za ritmička vežbanja, pruža više mogućnosti za izigravanje i izmotavanje, u faktu kan= kana ili bugi-vugija, nego za Uusavršavanje u istinitom pozorišno-umetničkom stvaranju.

preoćeneeovoeV eee aseepeeeVeee ...... opet. itoeee... ...

n [74 7 ) PJ

Dušan Mišković: CRTEŽ

— 6 —

se dati iz odreda, Bila je sigurna da” je Budimir 5 proleterima. I da je sinoć posle zajedničkog sastanka

sa štabom odreda možda onako samo pilao njenog komesara imaju li kog beogradskog studenta i tako čuo za nju.

_. Zatvori oči. Nesreća,

Ali čim zatvori oči viđe sebe kao u ogledalu, ne takvu kakva je sad nego lepšu, kakva će biti posle rata, dostojna Milutinove ljubavi. — Učinilo joj se da je nekom nevidljivom iza nje stao dah od divljenja pred njenom slikom u zamišljenom ogledalu. Milutin? i zamisli da čuje Milutina kako izgovara reči zalkletve: »Do groba ću te voleti. Ruško, tebe samo, do groba«, | ie

Glupo, ali prijatno. Glupost nije ikad prijatna. Sve je to zbog samoće, Usamljenost nju upropašćuje, ne Budimir, Usamiljenost. i

Otvori oči i odjednom viđe pred sobom, pticu kako, bez otpora, propada kroz nabubrele grančice i suvo, lanjsko lišće. Ptica pade kao grumen zemlje na leorak, pred njom.

Imala je žut kljum i nešto svetlije žute nožice tanke kao vlasi platinirane kose, pod grlom —o šVa crvena. Od krvi, pomisli prvo, ali kad je diže, okrenu u ruci i bolje pogleda, vide da je rana pod krilom. Paperje je tamo pod rebrima bilo oprljeno, liznuto vatrom; slabina — probušena, razneta. S druge izlazne strane, kosti — zdrobljene, |

Bitka se orila bliže, Ali tu gde su šuma i oblaci postajali ređi, ona se oseti tremutak tako Đezizgledno sama sa tim mrtvim busenom na dlamu, tako slična tom rastresitom, otežalom perju Ptice kojoj nije znala ime, ali koju je pronašao zalutali metak, iako se nevidljiva bila pritajila za Štitom moćnog stabla, da zamre, zastade, jedva zadržavši suze, Mogla je još da se izgubi, ima vremena da zaluta, odloži susret s Budimirom. Prostreljena, s kapljicom krvi na vrhu iznenađenog tvrdog kljuna bez cvrkuta ptica je ležala mrtva i ništa više nije osećala ni glad, ni potrebu da leti, ni majsku 'strast za mužjakom, ni strah... Ništa. I ništa je mogućnost, ::

Ne. Ništa joj nije' pomoglo! ispravi se brzo gledajući je smekšalu od smrti, nemoćnu. Pokuša da otvori ptici hladni kljun ne znajući ni sama zašto to čini. Da bi nešto radila? Da ne bi plakala? Ništa joj nije pomoglo. Eto, Ništa joj nije pomoglo,

Šta hoće ona s tim »ništa joj nije pomoglo«? Zar

je ona ikad pomislila da pobegne, sakrjje krivicu? Tako ne videla Milutina i me bila srećna misleći na njega i ne osećala taj zanos uprkos svemu tako ga nikad ne zagrlila, ako je ikad ozbilino pomislila da pobegne, da se sakrije, ona hoće da popravi svoju grešku samo i ništa više. :

— A ako je prevarila sebe? Šta ako je lagala sebe? | aq — Kad? upita se iznenađena, plačna — kad?

— Zar nikad? a.

— Nikad, Nikad. :

Srce joj je lupalo dok je tako pitala sebe i sebi odgovarala, lupalo joj je nekako tupo i nevešto i nenaviklo kao da su život i pulsiranje otpočeli sada prvi put na nekim drugim, novim osnovama. Ali zanos je još bio tu, ispod tih nespretnih olkucaja &rca, a Uši su joj brujale kao akustični hodnici puni đaka. Sve to u njoj nadjačalo je ::a neko vreme jeku bitke,

Kad najzad krenu, pomisli: Treba se stišati, pronaći četu,

Svejedno,' nije prazmoverna, „Neće, zaboga, još ve. rovati da je neko negde zapisao i pod broj zaveo njene reči koje je u mislima rekla i da će se, kad taj neznani knjigovođa ljudskih istina utvrdi da je lagala sebe, i to ne jedanput, pojaviti pred njom i svojim nemogućim prepulim basom fražiti od nje da se odrehkme ljubavi, zanosa, Milutina. j

Nije dete. Nije praznoverna. Sve je to umor, noćas nije ni prilegla a sad je sva mokra i grozničava od oblaka kroz koji prolazi. Mokra je do srži, do svesti i dobro je što konačno žuri sve strmijim jutrom koje miriše na venje i mahovinu i riđe paprati, a manje na gljive i zverinje., ·

Stabla su se postepeno razmakla, kao i Oblak uostalom, ali u njoj je bilo mesto samo za Milutina. Nizašto drugo. Milutin je u njoj. Ceo u njenoj misli.

Sav. On i niko drugi. Ni sirah, ni Budimir. Zauzeo |

je sav njen prostor i bio strašno veliki. Svog ga nije mogla da obuhvati jednom misli, A htela je da ga misli i misli o njemu. Odakle da počne?

Od početka! odluči, žureći mrtvom uglu ispod čuke, gde kroz razređalu paru nazre siluete, Tamo će sve saznati.

Ali kad sliže, dozna s olakšanjem da je komesar u Komarićima, a proleteri na cesti koju treba da pređu i otvore put divizijskoj bolnici.

Žž

Prikazivanje toga komada nije, za= celo, tražio ni interes pozorišne publike. Publiku treba upoznavati s Onim delima strane dramske književ-

'nosti koja su od stvarne literame i

umetničke vrednosti i s onim što je u tim literaturama majnaprednije. Publici treba davati i takozvani vedri repertoar. Istinske književne i umetničke vrednosti može, razume se, biti i u lakim komedijama, i u obesnim Jakrdijama, pali u nekim, mada vrlo retkim, operetama. Istina da je kapitalistički poredak jedna vrsta igre velikih lopova može se izraziti i u govornom baletu ili u vodvilju. Ali umetnost uvek mora kazivati istinu, može se,' ponekad, kod čoveka pojaviti i želja za zamlaćivanjem i Jludačenjem — osobito kod prezasićenog, kome je sve dodijalo; ali to nije umetnost. Ili ako možda jeste jedna od vrsta »umetnosti radi umetnosti«, onda svakako nije umetnost za ljude kojima je palo u deo da, na vetrometini, u oazi sred još neučvršćemog peskovitog zemljišta, polažu granilne temelje nerazornoj sutrašnjici svojih naroda.

Ako je umetnost Anujevog »Bala lopova« odgovarala željama i ukusu pariske bulevarske publike u vreme kad je taj komad napisam i prikazivan, ona me odgovara ukusu i potrebama ljudi u današnjoj Jugoslaviji. Ne sme se zaboraviti da je bulevarski teatar G&astavni deo jednog načina života i jednog poretka koji je nama. bar velikoj većini naših ljudi, tuđ, danas više no ikada. I hteti od Beograda u 1952 načiniti Pariz.iz 1932 ili 1938 uzaludan je trud. Mi niti možemo niti treba da se izjednačujemo sa bogatašima koji, pošto su zadovoljili sve svoje prohteve, traže nešto što će im ponovo zagolicati apetit — ili sa siromasima koji u besmislenom ludačenju traže trenutak. odmora i zaborava od isto tako besmislenog argatovanja u građanskoj svakidašnjici. I šteta je što Soja Jovanović i članovi Beograskog dramsizog pozorišta troše svoje neosporne talente na tako jalov posao; a još bi veća šteta bila ako bi one koji ih opominju i koče smatrali za manje jskrene prijatelje od onih koji ih potstiču da istraju na pogrešnom putu.

Nije, prema tome, obzir BeogradW6kog dramskog pozorišta prema publici nametnuo izbor tog bulevarskog divertismana (a »Bal lopova« je ipak više to nego sve drugo); nametnula ga je želja kolektiva i reditelja da jedan Jak i beznačajan tekst upotrebe kao povod za svoje sopstvene ekshibicije; možda najviše želja rediteljeva da pokaže svoju inventivnošt i njegova sklonost ka fantastici, oslobođenoj svake veze sa realnošću.

Soju Jovanović meodoljivo privlači fantastika i groteska. To se pokazalo već pre nekoliko godina kada je, još kao reditelj Akademskog pozorišta, groteski žrtvovala dobar deo sadržaja i smisla u Nušićevom »Sumnjivom licu«. Voleti grotesku zacelo nije nikakvo zlo; samo se ne sme izgubiti iz vida da, prvo, groteska nije umi-

· verzalan začin za svako jelo, i da se,

drugo, ne može zgotoviti jelo od samog začina. Ne moramo se složiti ni s onim što Stanislavski veli za grotesku; ali ne može biti ni beznačajno mišljenje tog majnepokolebljivijeg borca za istiđu u pozorišnoj umetnosti, uprkos tome što bi ga rado likviđirali kao zastarelog pobornika prevaziđenog realizma oni kojima se kao meta pozorišne umetnosti priviđa neki modernizovani kaligarizam. Evo šta veli Stanislavski (u »Moj život u umetnosti«); ~ .

»Zar savremena groteska nije čedo prezasićenosti, o kojoj poslovica kaže da »kraj lepog jela čezne za kupusom«? Proleterski gledalac nije navikao na pikantnosti i gastronomske prefinjenosti koje izazivaju apetit. On je željan prostog hranljivog jela- za dušu. A to je najteže prigotoviti u našoj umetnosti«.

Još jednom: nije zlo u groteski, nego u tome što se groteski i fantastici pribegava bežeći od »lepog jela« realnosti i realizma. Podržavana i polsticana od jednog dela naše štampe, Soja Jovanović se, ovom svojom

režijom, toliko udđaljiva od »šturog« ·

realizma i životne stvamosti da je potpuna nemoć takvog odvajanja i pogrešnost toga puta postala eklafantna. I njoj i ansamblu Beograđ6kog dramskog pozorišta preko je potreban jedan antejski podvig.

Nije taj put pogrešan zato što on ne vodi uspehu, nego zato što to nije

put prave umetnosti. No i uspeh će. ·se tu uzalud tražiti, »Završena je,

veli, na kraju »Bala lopova« ledi Herf, koja je sve to i zamesila, »završena je naša lepa komedija... Samo za one koji su je igrali svojom

mlađošću ova komedija je uspela, i to zato što su igrali svoju, mladost«. Beograđsko dramsko pozorište toga večera nije igralo svojom miladošću i svoju mladost, ni našu mladost,

\

oeeodasoge aa Rod pape Bea

Branko Stanković:

a „ Slavko JANEVSKI alt PREDSVADBENA NOK" ~—

Vo edno selo na Bistra prisiluvale na brak maloletno momiče.

ŽŽ :- +

: — Majko, sneg li pag'a vrz pustoto selo? : Zar puknalo negde širokovo nebe?

— Hdinice moja, toa sačmi kinat lebedica bela i na smrt i zvonat.

—Zošto zgasna, majko, lunenoto zlato? Zošto ušte prolet ne slezuva v pole? :

— Za mesecot prašaš? Toj presretnal svatoj,

*

osoeeaosogosooeaoooe ooo e ooo Pepeo eoeOPP 090990 a

— Toa v trepet trese od kriloto belo bezbroj meki perja nekoj ranet lebed.

— Čuden šum se sluša. Zar drvari minat i konjčinja slabi od planina gomat?

SKICA SA KARAB URME ei

sedum nok'i piel, sega leži bolen.

— Kakvi svatoj spomna? Svadba li k'e bide? Da pobrzam zad niv po livada snežna? .

— Ne izlezuj, k'erko, tie kaj nas idat, so sebe k'e zemat lebedica nežna.

— Što govoriš, majko? Što baraat kaj nas? Lebedica v kulk'a zar imame nie?

— Toa fi si k'erko, iskro moja sjajna, ti... No dosta vek'e na porti ni bijat.

:

: SleeeyadavayavesosRagopsaakpageveagssvb a O EEELOEE een a IBaReE orsaroeeoyoraaazEIOE sewocagogeaakožavi.i

Knjiga neobjavljenih tekstova Viktora Iga

Životno delo Viktora Iga, ogromno i raznoliko, moralo je kao svaka velika građevina ostaviti iza sebe množinu olpsdaka i silnog, neupotrebljenog građevinskog materijala. Tako i dam danas, posle objavljivanja celokupnih Igovih dela, koja se smatraju završenim 1945 godine, i čitavih tomova fragmenata, još uvek naučnici pronalaze i objavljuju Igove lične za-

· beleške i odlomke u prozi i stihu. Po-

vodom stopedesetogodišnjice rođenja Viktora Iga Henri Guillemin objavio je (u izdanju Editions du Milieu du Monde, Geneve) čitavu knjigu takvih dosad nepoznatih fragmenata pod naslovom Pierres (Kamenje), jer je jedan od kartona u koje je Viktor Igo gomilao svoje sitne zabeieške nosio naslov »Tas de pierres« (Gomila kamenja).

Ta »gomila« zabeležaka iz dugog, burnog i radnog života velikog francuskog pesnika baca živu iako ne novu svetlost ma njegovu ličnost i njegovo delo, govori o njegovim prolaznim susretima i trenuitnim pomislima, snovima i lutanjima, dometima i zamračenjima. Ona govori i o njegovoj velikoj i časnoj borbi protiv Napoleoma III, i o godinama progonstva, SoOvori poznatim nam jezikom ljute satire i gromkih invektiva, ali ona i peva i šapuće govorom finih zapažanja i nagoveštajima bogatih i smelih poetskih klika.

'U ovim zabeleškama ima, naravno, i takvih koje ne doprinose ništa veličini velikog pesnika, ali strast sakupljača i ljubitelja književnosti tolika je da se ne zaustavlja ni pred čim i da ne miruje dok ne preturi i posledmju preostalu hartijicu, dok ne objavi i poslednju reč i poslednji potez pera voljenog pisca. U njima ima veli-

kih istina i ne manjih zabluda. Ima sitnih ličnih zabeležaka i račuma.

Mnoge od ovih sudova o događajima i ljudima iz politike, književnosti i javnog života uopšte mprekrila je prašina vremena; neki su od samog početka bili lični i jednostrami; ali ono što je ostalo sveže i nepromenjeno to su sačžete pesničke slike, zabeležene telegrafskim stilom, mumjevita zapažanja u prolazu, označena sa dvetri reči, Sve je to bilo zapisano sa nemerom da buđe docnije prerađeno i upotrebljeno u nekom većem delu, ali je ostalo neiskorišćeno i zatrpamo u »gomili kamenja«, u izobilju i bogatstvu materijala kojim je pesnik raspolagao.

Tu ima divnih slika, kao što je pojava okresanih vrba pored vode. »Vrbe, izgledaju kao ogromne i crne Tuke koje strče iz zemlje sa pregrštem zelenila u stisnutoj pesnici«. Ili slika devojke koja se umiva i peva, dok otsjaj vode iz lavora poigrava na plafonu kao zlatna ptica. Ima tačnih i netačnih, ali uvek moćnih i blešta- . vih klika čitavih epoha, društava ili ličnosti, datih u esmelim skWkraćenjima, kao što su ove: »ILuj XIV je voleo velike pisce i imao ih je. Napoleon ih je voleo, a nije ih imao. Luj Filip ih

ima, ali ih ne voli«. — »Akademija je remekdelo staračke detinjarije«. »Gete. Divan torzo bez srca«. — »Go-.

voriti, pisati, štampati, objavljivati: koncenftrični krugovi ljudske inteligencije. Zvučni talasi ljudske misli«,

Knjige kao što je ova omogućuju nam da bacimo pogled wu radionicu jednog velikog pesnika, a takav pogled i uzbudi našu maštu i obogati nag novim saznanjima, 6

A.

losevoeseoenooooegp990V ee IDO IIIIIIIIUIIIIIIOOIITIITI gogeeooeopaseobagagavodoveeo0NeVeZo 860 VW WWWMVA VOA Bode Ve e eve avovavya a.

Gradimir