Književne novine

APSTRAKTNO I RAĆIONALNO U KNJIŽEVNOM DELU

Denas se često može čuti mišljenje đa je za književnost od izuzetnog značaja, gotovo presudnog. prisustvo filozofsxih ideja u njoj. Međusobno približavanje eseja i romana. dovelo je do toga da neki kritičari ocenjuju umetničku vrednost teksta original mosti i gadržaju čiste misli koja se izražava isključivo na intelektualnom planu, u vidu ideoloških diskusija ličnosti i „povremenih razmišljanja samog tvorca dela, Na taj način sud o delu se dono-

_ si na osnovu njegovih apstrakt' nih, teorijskih elemenata, dok se stvaralačqo, intuitivno načelo ne posrednog „uobličavanja jednog književnog sveta podređuje racio nalnim vidovima piščevog stava prema, životu. Pisci koji še zalažu za razvijanje filozofS«<og romana obično se pozivaju na primere Malroa, Sartra i Kamija,

želeći da njihovim ostvarenjima.

dokažu potrebu za prevlašću me tafizike u literaturi.

Ne treba, međutim nikako zaboraviti činjenicu da najznačajni ji predstavnici filozofske kmjižev

ne kritike, Gaetan Pikon ili Klod | EKdmond Manji, iazo su izgradili |

svoje teorije u klimi procvata po sleratne egzistencijalističke književnosti koju prihvataju i tuma-– če, uvek i jasno ukazuju na veliku i suštinsku razliku koja postoji između intelektualističkog pisanja s tezom i dubozog kreativnog oživljavanja ljudskih bića i situacija u. kojima se ispoljavaju bitna obeležja · egzistencije. „Ako je kritika neophodna, veli Klod Edmond Manji, to je svakako zato što su ideje autora najpovršniji deo njegovog svedočenja i zato što predstavljaju samo približno ono što on teži da bi saopštio”. Osim svesnog, „hotimičnog”, cerebralnog aspekta stvaralaštva postoji i onaj drugi, mnogo složeniji i značajniji: vizija sveta koji se otkriva kao je„dinstveni čin razumevanja i doživljavanja čoveka. Autor „Istorije francuskog romana” kritikuje Žila Romena, jer je u svojim „Stvaraocima” razvijao teze Kloda Bernara dok o psihologiji ljud ske invencije nije rekao ništa no vo ni originalno. Ali Klod Fdđmond Manji podvlači slabosti ne samo pisaca koji usvajaju tradicionalnu koncepciju romana, već i onih koji u prevaizlaženju te koncepcije, kao što je to Sartr, na primer, zauzimaju jedno od prvih mesta. „ _I dela naših istaknutih pripove 0 dača'i romansijera (zadržimo se ~ ovoga puta na prozi) potvrđuju ~ shvatanje o primarnosti dubokog i širokog osećanja stvarnosti nad. _ intelektualnim, idejnim činiocima i filozofskim teorijama. Leonove „meditacije u '·„Gospođi Glembajevima” neobično su zna=čajne i danas zanimljive, ali ipak | je daleko snažniji ı „Glembajevima” onaj dah „melanholičnog lirizma koji prožima fragmenat posvećen ljubavi Marsela Fabera-Pabricija za Lauru Varonigovu, prečišćena erotska žudnja šiklja iz te vrele proze, topli i sjaj ni polet za lepotom=obmanom obasjava je, analiza ljubavnog ose ćanja i čovekovog bića uopšte, koje se našlo u situaciji najpogodnijoj za ispoljavanje · svoje prave vrednosti, ravna je po Sugestivnosti ı dubini prustovskoj čežnji za Albertinom iz romama „U senci procvalih devojaka”. Ne

s

y w 008!

PAUL KLE: PREKO HRROVOVA DO SEDMICE

njanskog, rasplinutih „Rkomtura, skoro irealni, zaronjeni u mesečarski nestvarna zbivanja. Univerzum Crnjanskog nije ispunjen logičkim sadržajima — sama osobena svojstvu piščeve stilistike ukazuju na dublje osnove na kojima se on drži i Iz

"kojih crpe svoju svežinu, bujnost i lepotu. Drugo je pitanje, ·

međutim, hako je Crnjanski uspeo da, iracionalnu građu svog subjektivnog doživljaja racionalno organizuje, da joj da logičku formu prihvatljivu za sve. Mihailo Lalić izražava U svOjim „najboljim romanima svoju koncepciju života, po kojoj je stvarnost sva u znaju rasula, međusobne ljudske borbe do istrage, haotičnih događaja. Manje je vredno autorovo mešanje u tok radnje, njegova deklara„ tivna opredeljenja i formulacije koje svojim isforsiranim intelektualizmom guše dramsku nabujalost sižea, Lalićeva. ideja izbija iz samog pripovedanja, a ne iz njegovih umetnutih izjava. Slika čoveka na koga je dignuta hajka, a koji i sam učestvuje u nekoj hajci na drugoga, po-

treba u „Glembajevima” gledati. navlja se u gotovo svakom La-

prvenstveno opis geneloškog stab la jedne porodice, čija istorija prikazuje u malom stvaranje i propadanje hrvatskog građanskog drštva, Glembajevski duh znači poplavu nagonskog, mračnog sveta kome slepa volja za moć daje snagu i surovost. Krležina slika sveta kao rvavog poprišta dobija tu autentični izraz. Ipak u „Glembajevima“ na-– lazimo i drugu stranu piščeve vizije koja govori o potvrđivanju humanizma, o superiornosti ljud skog osećanja i misli nad bestijalnošću koju čovek nosi u sebi i gleda u sebe i čiju iskonsku divljinu tako teško i sporo savlađuje. Haotičnost sveta je Krležina opsesija. U „Hrvatskom

Marsu,„ antimilitarističaa tendencija ne iscrpljuje sav sadržaj i smisao knjige, jer ispod jasno izrečenog antiratnog stava vidimo istorijski darmar, poplavu iracionalnih sila, propađanje duha i svesti, ponižavanje čoveka kroz njegovu neizdržljivu fizičku patnju.

Neobična „sugestivnost dela Miloša Crnjanskog može se objasniti isto tako izrazito lično obo jenom vizijom sveta kojoj emotivnost daje glavno „obeležje. Isprekidani ritam poetske fraze, građene van svih kalupa uobiča jene wintakse, izražava sadržaj nesvesnog i imaginarno i sugerira nam. osećanje melanholije, tragise života. Dok Krleža svojom retorskom i oratorskom rcčenicom postiže efekat dramske d namičnosti, C.njancki teži stanju lirske statičnosti. Pored reljefnih Krležinih ličnosti sa određenim fizionomijama, pokretima i rečima, postoje junaci Cr~

KNJIŽEVNE NOVINE

lićevom delu. Za srećom se čezne, ali nje nema, ona je daledo, nada je izvor svetlosti koji se ne dostiže, najopipljivija stvarnost, to je stvarnost agonije. Po„ lje stradanja i patnje slika se iz perspektive umirućih i ranjenih. Najjače Lalićeve stranice su one u kojima je reč o vrtoglavicama i priviđenjima | njegovih ličnosti. Tada bol menja oblike prirodnih objekata koji se kovit laju i suđaraju stvarajući u svesti samrtnika pakao bolesnih haJucinacija. Utisak 'oji se dobija od Lalićevih romana je neobično težak; on „je prouzrokovan atmosferom more, jada, smrti, ko ja izvire iz strukture i smisla pričanja. Polazeći od objektivne realnosti, Lalić je deformiše pre tvara je u duhu antropomorfističke projekcije u demonski pri> zor, u simbolični skup oživlje, nih čudovišnih bića, da bi se na kraju opet njoj vratio.

Književo delo je stvaralčko po svojoj prirodi. AKo se ono konstruiše pod uticajem apstraktnih pogleda i spekulativnih teorija, ono može biti dobro formalno načinjeno, ali u tom slučaju neće biti u njemu ŽživVotvor– ne iskre. To nikako ne znači da je racionalni činilac „suprotan kreativnom principu; on ga dopunjava, u nizu slučajeva, objašnjava, uobličava, ali nikad nı

je u stanju da ga potpuno za„

meni. Bez racionalne komtrole delo je kompoziciono i stilski ne~

organizovano, amorfno, nekohe- ”

rentno; napisano „samo pomoću nje, ono postaje traktat, disertacija. Navođeći primere Krleže, Crnjanskog i Lalića, hteli smo da pokažemo šta sačinjava specifič-

nost njihove vizije i kako se ona najbolje ostvaruje.

Romansijeri i pesnici se razljkuju među sobom po stilu, svetu koji opisuju, shvatanjima o ulozi literature, ali ono što ih spaja, to je široka oblast stvaralaštva sa njegovim neumoljivim

impertivima kojima se podvrga> vaju podjednako svi autentičn: pisci, uključujući tu, naravno, i one koji žele da budu ne samo slikari društva, već njegove &U„ dije i svesni tumači,

Pavle ZORIĆ

OŠ Pypa au gpmsunnnaa=—

Novogolišnia česliika

Nastavak sa 2. strane

tivne slobođe u asocijacijama, Široko uopštenih predstava o pmnačenju tonskih struktura: muzike nikada nisu proizvoljnostk ni aposlutna, neograničenost kru ga tih mogućnosti. Subjektivna raznovrsnost doživljaja iste mu pike u svestima raznih individualnosti ljudi nikada ne prelazi granice istovetnosti suštinskog odnosa, ljudi jedne određene mu pičke kulture i tradicije prema muzici — na jeziku te istorijski nastale civilizacije. Dođavanjem ličnog osećajnog i misaonog sta va jednoj muzici, mi uspostavljamo subjektivno „nijansirani odnos prema tonskim pojavama, „kvalitetima i osobenim strukturama u toj muzici, ali i odnos prema njenoj suštini, prema bogatstvu i izrazitosti bjenih konkretnih tonskih slika, prema onoj osnovnoj, dubokoj, unutarnjoj mjenoj ljudskosti, prema emocionalnosti i misaonosti samog njenog tvorca, koji je dete istih tradicija, navika,

iskustava kojih i mi, slušaoci. Njegove tonske slike mastale 5Uu po izboru njegovog ličnog ukusa, ali one su — nezavisno od toga da li on zna ili n6 u čemu je njihova stihiina simbolika -—+ simboli na najvišem stupnju, simboli najuopštenijih životnih iskustava, shvatanja života, du bokih istina života, i mi u tim slikama «prepoznajemo upravo to najopštije životno iskustvo, kompozitorovo i naše SOpstveno. Svi slušaoci Andre Navara O nog neđavnog večera, ma koliko raznoliko subjektivno reagovali na njegovo majstorstvo iskaziva, nja Dvoržakovih tonskih vizija, imali su isti odnos prema najšire uopštenim „simbolima te muzike, prema simbolima Dvor žakove tonske invencije, Navarine ekspresivne perfekcije i SVOg sopstvenog „sveukupnog iskustva, sintetizovanog u njegova suštinska, ljudska mačenja, ko ja oni otkrivaju i u tonskim slikama muzike.

' Pavle STERFRANOVIĆ

a a lb a i e e —

Nad ORO

j A

nad reflektorima gradova koji Su pšsali na oblake

Afrika crni raj palmi

i ostatke pljuska

Ponad

PI O 0 0

VITJESLAV NE

ečala je uplašena zvonjava ; gumenasti krug zvuka razapinjao se · kao meridijan

nad šumama što su trunule : nad mjesečinastom idilom tintiilina, što su se natjeravali u

A |

Premijer plan

vwoć je gorjela kao ribnjacima Češke koji su zvomili od žablje

ogrlica ! pjesme

snoplju pšenice

lakonske pjesme svjetlosnim signalima

Bili su projicirani prstenovi

pjenušastih boca šampanjca

ruleta je Kkružila nad Monte Karlom kao Saturn dok je Versailes bljuvao svoje fontane zlata,

a hotel Ritz ovijen maglom odašiljao posljednji tango koji su plesali na otoku Korzici morski pirati uz

Vezuv je dimio nad Italijom što je spavala u lovorikama a ulice TLenjingrađa napuštene otvarale su se u svijet

berbu grožđa

„ kao kanali |

Dolje pod suterenom ukrštavali su se rovovi kao

osvjetljujući podrume i kanale ; u kojima šu prebivali zločinici savijeni S revolverastim

raspaljene cigarete

svjetiljčicama

Azija napojena, mirisima valjala se kao žuta zastava,

u koju su bili utkani nježni ormamenti lotosovih vrtova među kojima, su sjali građovi kao porculanske čašice Tokjo savijajući se u zraku kao svjetleća reklama

što je izbaciše fakiri spavajući pod podnožjima ogromnih

gora Hindustana

Polarne sante kao razgsvaline mramomnog Kraljevstva po kojem su se. razbježali bijel: medvjeđi i pHVOIe Zi

na čijim su Kioscima visjele zlatom zaslepljujuće naušnice

crnkinja,

na kojima su se ljuljale papige ponoćne Sahare Australija je spavala na drveću kao iluminirani zvjerinjak

Mjesečasti vođopad Nijagare

bučeći kao glazbala na pogrebu Indijanaca

i Amerike rastajući se kao dvije lađe jednog Kalifa Dune robe i roblja pred odlazak

BIN Češke zeleni kao žablji koral

Luna parka

koji je zalio zemlju i prekriva njenu predđhistorijsku slavi

onačnim oceanima

nad kojima svjetionici lirske pjesme ludđastih ribarica, očekuju dolazak starog pomorca koji se neće vratiti Danas je noć gorjela kao ogrlica

zatvorenih prozora zemlja se uzdizala kao

kraljevska kruna

i spavači su otvarali okma mjesečini Zvono je zvonilo na uzbunu I iznenada je poletio u noć avion

da ustakne zastavu na krunište te krune a za njim je letjelo na tisuće aviona, neki od njih su izgorjeli kao rakete

pcvećavajući broj zvijezda

neki su se vratili kao umori graditelji Babilona a oni koji su se ustrajno takmičili pretvorili su se u

O vladi nad svijetom.

sazviježđu u slova

'Krıv cvijeća brizga na terasama kavamna,

djeca se rađaju uprkos svim tamnicama svijeta,

i na

zemlji se nije izgubilo ni komadić zlata platino ili

vatre

Skmuti & prozora mjesečare slijepće ~

koji su vidjeli današnju noć sjati kao ogrlicu

ne rasjašnjavajući njene hijeroglife 3

i u plašljijvom signalu zvonca čuli vlastito mrtvačko

A zatim otići od zamišljenih ribnjaka Češke

gdje je noć zelena kao žablji koral

i slušati orkestar uzvika i svjetla,

i u ritmovima bubnjeva, što prašte kao pupovi omobijelog

vidjeti ozrcaljeni premijer plan zemlje obnažen reflektorima onih koji su spoznali nužnost, čudđesa proživjet vječnost u jedinoj generaciji

i ne izgubiti ni tremutka

zvonce

svijetla

onih čiji su san i smrt bili osvijetljeni jasnoviđenjem

kao san noći

onih koji su znali spojiti oganj vječnosti s vatrom

Današnja je noć sjala kao ogrlica

i imenada je uzletio avion s pilotom izvidničke straže nalikovao je to letaču iz kolovoza 1914.

čija je sjena pisala na vrata sel& Žžalosnu mobilizaciju i koji je zakrio sunce tako da je pomrčalo

gledali smo crnim staklima i starice su u tome vidjele znamenje koje je

noć je bila onda u Češkoj

bilokojeg trena

prorokovala Sibila zelena kao Žžablji koral

ali današnji je pilob bio još strašniji nalikovao je sijaču koji kupi u krilo zvijezđe i baca ih na zemlju kao sjeme koje će prkositi vatri u godinama što nas očekuju i u kojima će cijela planeta nalikovati Jeanni GW'Arc nm

lomači

koja ne opovrgnu ni riječi od onoga što je bilo rečeno

(Preveo Božidar ŠKRITEK)

MISIJA4 PESNIKA

Nastavak sa 1. strane kome nema ni za šta da se prav da. I iz istog zagrljaja, kao iz jedne velike žive strofe, ona obgrljuje u sadašnjici svu prošlost i budućnost, ljudsko sa nadljudskim, i sav planetarni prostor sa prostorom univerzuma. Nejasnost, za koju joj se prebacuje, ne potiče iz njene prirode, koja je naprotiv osvetljavajuća, već iz

noći koju ona istražuje, iz same

duše i tajne u kojoj se kupa ljudsko biće. Njen način izražavanja odbija od sebe uvek nejasnost, i njen izraz traži ništa mamje nego jasnost nauke.

LEKCIJA OPTIMIZMA

Tako, svojom potpunom Dprijemčivošću, što i jeste on u stva ri, pesnik održava za nas vezu sa neprekidnim trajanjem i je-

dinstvom Bića. I njegovo učenje je optimizam. Isti zakon harmo~-

nije upravlja za njega čitavim

svetom stvari, Ništa se ne može dogoditi što, po prirodi, prevazi-

· lazi meru čoveka. Najcrnji pore-

mećaji istorije samo su povremeni ritmovi u jednom širem krugu povezanosti i obnavljanja. I Furije koje prelaze preko scene sa uzdignutim buktinjama oWvetljavaju samo za trenutak ve oma duge događaje u toku. Sagrevajuće civilizacije ne umiru nikako od grozote nekih jeseni, one camo menjaju svoj izgled. Jedino je inercija opasna. A pesnik je onaj koji raskida sa navigama. I tako se pesnik nalazi ve zan, mimo svoje volje, sa istorijskim događajima. I ništa iz drame njegovog vremena njemu ni je strano. I neka svima govori ja sno O ukusu SVOg snažnog Vvremena! Jer čas je velik i nov, i

kako da se shvatimo obnovljeni? I kome, dakle ustupiti čast našeg vremena?... :

„Ne boj se, kaže Istorija, s&i, dajući svoju masku nasilnika i svojom uzdignutom rukom Oona čini onaj pomirljivi gešt azijatskog božanstva u najvećem zamahu svoje rušilačke igre, Ne boj se, i ne sumnjaj — jer sumnja je jalova, a strah je robovski, Osluškuj bolje to ritmičko udaranje koje moja podignuta ruka čini, novatorka, velisoj čo večanskoj reči u toku sve inten-

„zivnijeg stvaranja. Nije istina da

se život može sam sebe odreći. I ničega nema živog koje iz ničega dolazi i u ništa odlazi. Ali ništa isto tako ne zadržava oblik ni meru, pod neprekidnim na diranjem Bića. Tragedija nije u samoj metamorfozi. Prava drama veka je u razmaku koji se ostavlja da raste između prolaz-

nog i neprolaznog čoveka, ČovezX obasjan na jednom bregu da li će potamneti na drugom? 1 njegovo usiljeno sazrevanje, u jednom verskom bratstvu bez vere,

nije ]i samo lažno sazrevanje?...” '

Zajedničkom „pesniku | među nama potvrđiti dvostruko zvanje čoveka. I uzdići ispred duha oOgledalo osetljivije za njegove du

hovne mogućnosti. A to znači iza

zvati u istome veku ljudski; uslov dostojniji nego prvobitnog čoveka. I to znač šire povezati kolektivni duh sa prometom du-

hovne energije u svetu... Licem

prema nuklearnoj energiji, da Ji će pesnikov glineni žižak biti

dovoljan za tu priliku? Da, ako

se čovek seća gline.

I to je dovoljnb za pesnika da bude nemirna savest svoga vremena. [5.

Yi

Na