Književne novine

; Ljubiša JOCIĆ U KOJOJ KOŠULJI

Spavaj ' stisnutih kolena, stisnutih rožnatih

usana i ušiju sićušnih i stisnutih,

tako stisni da ti se pesak \kruni sa,

butina i prstiju, spavaj gluv i nem

"u potoku slika i sličica, slikovane

krvi. sa rečima, sa ftrabunjanjem,

Spavaj i ne pitaj se ni u snu, ni kad se probudiš zabejućem i blesav | u kojoj si košulji noćas spavao.

Spavaj kao u grobu da spavaš, kao na dosadnom času u školi, kao kad se radi

o nečem važnom, pa, ti se spava, mavaj

kao seoski zahod u šljiviku kad opeče

sunce i muve zuje, spavaj izbrijan, mlohav, sa trbuhom palim u krilo, spavaj kao

da zajeđno truneš sa palom smokvom

u moru pesme zrikavaca, oznojen po svima sobama ređom, u tiskanju, u gužvi u trlejbusu sa zlatnom kopčom pijavica na očima

i ne pitaj (loše ćeš se provesti)

u kojoj Bi košulji noćas spavao.

sa graškama znoj na ćeli, moja koji iodbija kao mravinjak i trči po tebi, spavaj, pređ vetrovitim suncem, vetrovitom tvojom mišlju, pođ njom, kao Demaklovim mače pod obzorjem pretećim smrknutim tvoga čela, ćela tvoje nagosti ko bela kost mraka, ne zapitkuj, (bolje guši se od smeha i lju: u kojoj si košulji noćas spavao

Pitaš u kojoj si košulji noćas spavaGć.

lud od buđenja, luđenja, lud, teško je podneti buđenje posle savršenstva, sna, babunjavo iturobno buđenje puno ospica stvarnosti, zaspao kao posle zločina, onesvešćen kao kad te nije mogao ni hteo · više da podnese bol, kad te je stvarnost najurila u san, uplašen si od susreta i

s carinicima jave, samo kad počnu da ti preturaju kofere! (brže zaspi) kovčege sa sedam brava za koje si ostavio ključeve u si! za koje više i ne vredi da se vratiš,

ba zašto bi bilo potrebno da maš

u kojoj si košulji noćas spavao.

Zasićena noć neonskom svetlošću, što

smo ljubičasti kao leševi u formalinu,

iza staklenih izloga puno kombinezona i cipela ma rasprodaju, fetiša u izlogu naše podsvesti, čarape na drvenim nogama lutaka, na gumenim nogama sna koji tiho gazi da nas ne probudi, cene, cene, cene, ko da procemi

u kojoj si košulji noćas spavao.

Iud li si, maltuzijanac, berklejevac,

šta li si u toj carlnarnici, u toj

starinamici, pravo je čudo da si sav

promočen na ovom nepromočivom vremenu, suvljem od osušene stenice, ovo zgrušano zdravlje činjenica, jeremijade preživelih nad ljudskim rođom, koji već umire još pre Altamire, poprskao bih obilnim mlazom i mramorni stub kad nemam žene zato ne pitaj

U kojoj košulji si moćas spavao.

Košuljica bombe na trnu kosmičkog

vremena, prostora, košulja nevine na barjaku kakvih svatova, ko da mi overi, pečat potpis i Žig, nikakav natpis u kamenu ili na pesku,

ko je to pijan od koktela noći i đana, (što

pije bućkuriš). Seo si u teški crni automobil u košulji beloj sa nešto sluzave krvi

po grudima, kao sa krpicom ružičastog papira, atrakcija poprskana pljuvačkom klupske gospode, jeftin ružičasti papir Što visi iz očiju,

ma stolu u prosekturi pantomima u trikou boje svežeg mesa, zato bolje na pitaj, ne urlaj, ne zavijaj, da li u luđačkoj

u kojoj &si košulji noćas. spavao.

Tomislay CVETKOVIĆ

NEDOUMICA ·

Prozor nek bude oblvorem nek sunce uđe

i nek se ne čudi

ako u ćoškovima, zatekne pauke.

Ovo je soba za samoa.

Šta sam učinio sa tobom sobo

šta sam učinio ođ tebe ulico

šta sam učinio tebi nebo

šta je to moglo između nas da &e đesi.

Ako je besni pas — Uubimo ga ako je ludi vetar zarimo zube u grivu njegovu ako je reč iščupajmo je iz korena.

Šta sam to učimio

šta. je moglo između nas da se uklješti

đa nas odvoji

pa se tako tiho koljemo.

Petar J. VASIĆ 7 AKLETV A ;

|

PREVEDENI ESEJ

LITERATURA

vw |

I ZURNA Tzdvajanje literature od žurnalistike je sasvim deplasirano, ukoliko ne postavimo neki izvanredno oštar kontrast, kao, na primer, između Gibonove »Istorijeć i večernjih novina. Takav kontrast je sam po sebi dovoljno preteran da, bi imao značenje. Ustvari, ne može se oblikovati neka korisna distinkcija između Žurnalistike i literature u domenu literarnih vređnosti, kao razlika između dobro napisanog i izvanredno dobro napisanog. Drugorazredni roman nije novinarstvo, ali on, svakako, nije literatura. Termin »žurnalistikac se izopačio za, poslednjih 30 godina; i on izvanredno pristaje u OvOm eSšecju, kao pokušaj da se opomene svoga, permaneninog značenja. Po 'mom mišljenju, najakuratnija i najrazumljivija, definicija ovog termina može da se pribavi ako se razmatra stanje i način mišljenja u vezi sa pisanjem onoga što bi svi priznali za, najbolju žurnalistiku. Postoji jedna vrsta uma, za koji

ja imam veoma izrazitu sim-

zapaženu i dramatičnu ulogu, i da

vanja«, i da u političkom životu nije OGOEOA ovaj zaprepašćujući ludak nije tim zahvatima dao dopunu trajnosti interesantnijim privatnim životom, gde bi sada bilo mesto »Tkačevim, pismimaa? Njih bi bu i tamo cenio neki stuđent istorije anglo-irske epohe koji je slučajno, nekom neobičnom koincidencijom, imao izuzetni ·stepen literarne oštroumnosti. I niko ih drugi ne bi čitao. Ista bi sudbina đostigla 1:

tistiku Defoa, da on. nije autor »Robinzona ea

soa6. Ili pamfletisttiku Samjuela, Džonsona, da on nije junak Bozvela.

Da se okrenem sada jednom drugom veli Ranu engleske literature sasvim drugog tipa. Predpostavimo da Džon Henri Njumen nije bio veliki vođa, engleske crkve čije: je neverstvo Gledston opisao kao »katastrofuc i da nije igrao vidnu ulogu u XIX veku koju je, ustvari, igrao; i predpostavimo da je materijal njegove

»Apologijec mrtav, ko bi sem

pafiju, koja se „neizbežno O- . nekoliko oštroumnih pozna” kreće pisanju, ili stvara naj- valaca stila jkađa čitao tu bolje sastave pod presijom Tomas Sterns ELIOT knjigu, sada ili kroz jedan momentane inspiracije. Tu vek? I Njumenova »Apologi-

vrstu ·uma predlažem da, tre-

tiramo kao žurnalistički, Uzroci koji to pođupiru mogu da budu različiti; to je ili strasna preokupacija događajima dana, ili, možda (kao što je slučaj sa mnom) inertnost, ili lenjost koja traži neposredni stimulans... Ili, pak, navika stvorena ranim „potrebama da se zarade male sume novaca na brzu ruku. Ne radi novinar na materijalima koji se razlikuju od onih koje tretiraju drugi pisci, već on rađi sa drugim, mada manje a često i više cenjenim motivom.

Indignacija koja se često usmerava prema novinaru je rezultat toga što se za njegov posao kaže da je od prolazog interesa, i đa ima nameru da proizveđe samo trenutni utisak, pa je, stoga, osuđen na večni zaborav posle tog mo mentanog bljeska. Reći samo OvO znači Dprenebregnuti razloge zbog kojih pisanje može da postane »efemerno« i slobodno pripisivanje tog atributa samom sebi, isto kao i čudni slučajevi koji štite pismeni sastav od zaborava. Osobe koje su primamljene, moćnom privlačnošću Džonatana GSvifta čitaju i pročitavaju »T'kačeva pisma«, A prema mom shvatanju ta »Pisma«e su žurnalistika, ako je, uopšte, išta Žurnalistika. Ali »Tkačeva pisma« su sađa tako važan doprinos engleskom pisanju, i uopšte, tako neophodna onome ko hoće da bude Čitav kao engleski literata, da mi prosto prelazimo preko slučajnosti zbog koje ih još uvek čitamo. Da Svift nikada nije napisao »Guliverova Dputo-

ja« je, svakako, novinarstvo

kao što je novinarstvo Svift, Delo ili Džonson. OL, suprotni primer: Knjiga »Martin Marpleit«e svakako nije tako dobra proza kao TFvift, Defo, Džonson ili Njumen. Ona pripađa nezrelijem periodu. Ali ipak, ona ima divnih pasaža, i cela rasprava je na visokom literarnom nivou. Ko je čita sađa izuzev mal ljudi, onih koji su zainteresovani za Te: prepirke te epohe, i onih koji su zainteresi za prozni stil tog doba? Njih ne smatraju delom obavezno vaspitanih i kulturnih Engleza.

Titerarnom stilu se ponekada pripisuju SkOTO '

iiska svojstva, ili se on akređituje kao miORONODa POOADRVMDA za siže koji više nije interesantan. Ovo, naravno, ne može da buđe apsolutno tačno. Stil, sam za sebe, ne može da štiti. Jedino, dobar stil u zajednici sa permanenimo interesaninim sadržajem. može da se očuva. Svaka druga pređohrana, kao, na primer, Defoova i Bviftova žurnalistika, neminovno ide srećnom udesu. Čak i poezija nije imuna, mada se ona obično odnosi na jednostavnije i večnije teme. Jer ko, izuzev učenjaka i izuzev ekscentrične nekolicine koji takvom poslu prisutpaju sa simpatijom, ili onih koji su sebe obazrivo prostudirali, dakle, ko sađa može da pročita celu »PFaerie Queene«ć 58 oduševljenjem?

(Prevela: Ljiljana HADŽI-PEŠIĆ)

Žarko ĐUROVIĆ

vi4«vaĆ Ćao

Duševni smi

rev:

Dosada je

Na glas čitamo let ptice, na glas čitamo zoru isturenu na cev ovih bludnih metafora. Seta je berzanski što brazdaju po našim danima i mirmu tamu šire

PREKOR NAS NHĆE STIĆI

Ništa nije, pobeglo od našeg zaborava i

Ptica koja sanja maše reči prošla je kroz zarđalo nebo i došla u sećanje. ad J

Ona je džepna, lampa svoda koja još samo sveilli u pesmi Na domaku mene dan traži sobe u ćudi suncokreta. Sobe su hladne i nage kao oko koje

iraži zasvođenu avliju sinteze.

Sin Tezejev izgubio je svoje preostalo pamćenje

i sada se štapa kljak i ubog kroz usamljene vetrokaze, Na berzi čula — jutarnji zrak je najskuplja nadnica. Planina Ostrog kotura se na svojim beskućničkim nogama, koilura se ona kao zauvek napuštena mašta,

kao kosa kroz koju su prošli prsti mnogih rapsodija. Sanjam rub kamenih haljina, nedra mirišljava,

sanjam otopljeni sneg lica na kome stid svoje rese prosipa. Kraj nogu kej

razbijene inkantacije. putuje oko sveta.

Ljudi nadpičare na farmama, tuđe učtivosti, : gledaju u svoje sećanje kao na vrilinu gde se vetrovi 1

ljube,

slušaju zvon mraka koji liči na alatku i njom doziđuje e zamkove nirvane.

Do mene dopire lavež uštirkanih sukanja.

To su lepi biroi koju nude obamrlost, mišića,

to su olujna bilja, igračke koje

to su kavezi bez ptica, ali puni cvrkuta, buni igala kroz koje prođevamo konac noćnih razumevanja. Znamo te lakoumne grmove, njihovo brbljanje, znamo te

se poveravaju ljupkoj etiđi Kreveta,

nimfe

čiji su zagrljaji dublji nego mudrost šuma. \ Znamo: ih sa belim slapovima kolena,

sa đojkama koje ozrne smiraj i sećanje,

koje znalački zoblju imetak naših vatara.

O berbo sunca, probudila si ležaj i zvuk odevenih klavira, probudila si u meni susetke letnjih popodneva. Leto nas baca pod čekić šumova i virova,

baca nas ti larmu mirisa — spremnih da nas i u

grebu koji uskačeš u usta ptice i ruže,

bezobličje prekroje. refren što je u zaborav odmaglio.

Vatra je sinonim za glas krvoskoka, :

za glas šume izbačene iz tihe školjke poljupca,

iz mozga ljubičastog: neba koje se pred nama, leluja. Odnekud čujem neki prozukli glas: Aliluja, aliluja,!

Prekor nas neće stići.

Pripravni smo da se branimo od tamnih dimnjaka.

zaborava. tutanj mraka,

kurs sirotih i tužnih anđela, nazaretima,

našim očima, našim rukama koje straže neulovljivo, što traže tučak bešumnih kancona Sna.

Ozbiljno kažem, Ovo je poslednja pesma, tebi.

Ustvari mogao bih da besnim dđo sutra.

Plašim se samo da ne postane malo dosadno.

Toliko sam usamljeno dobar. A ništa,

ništa nisam rekao o posteljama. Ni o podrumu

u kome sveta crveni lišaj. Ni o žutom oleandru,

Reč po reč. Slovo po slovo. Omrznuo sam te.

Ni spomenuo nisam bronzane nokte na mojim leđima. Ni šiblje svanuća. Verovaćemo. 1 moliti se.

Jedino je nebo znalo za ovaj sastanak.

Čak ni ono potpuno I njega sam prevario.

Dan za đanom. Noć neće proći. Ja sam tvoj varalica.

A tek o ratu. Na njega ne ćemo misliti. u

Kao i na dečaštvo. Na zapaljeni voćnjak.

Ništa nam nije važno. Sve će se ponoviti. RF. Samo obale neće razumeti bravi razlog ovo moproštaju, Vir za virom, Talasi nose inje. Krivo sam se zakleo.

Ruke mi nisu ruke već vatra između rastegljaja strmih ostroških brda, ruke su — posle svega neću imati ni okrajka lisnatih nostalgija, neću imati gde da odmorim maslačak nade, šum kamenih i neđara zavičaja. O leto, vetro u cvetanju, ptico Što greješ letom zahlađene predele, tužiš me mojoj glavi što je prolistala u jorgovan, što je postala ivica Šume, kamen mutan, kamen mrtav. Nađamnom nebo — kapci u dosluhu s nesanicom. Dan gori:i svoje vruće ostatke toli u flaši piva. Šuštave suknje tuku uho svojim izazovnim akorđima, tuku okvir posrkanog leta kao da hoće da izatka još jedan preludijum i za slučajno doživljene uspomene...

|

vij 6r2Oy Ya ap Mt, OD vi

| Gordana TODOROVIĆ a

ZIDARI

moje pesme oživele SU pOnOVO, Biva e vale na granama bisernim, Oblaci postali beli kao putovanja. Gvrkut me ostavio u snegu cveća, Oblaci gukali na obrazima. Pozlaćena kolevka vidika zri. Izvori pevaju mojim rukama. Đurđevke oblak& Berana DORDE U usnama mi je Žubor ela, . Ljutiće ljubavi berem i dimobojnom Dunavu } Rastem iz krvi svakoB, žubora. 8 očima velikim i kao strepnja oblaka. Dubrava nespokojstva, nevini zvonici zvoni. Uwmirem kao svirala za mamljenje ptic& u akvarelu prostora, u ljupkom gnezdu snova. Jer dan je nabrektao kao ravnanje đaka, Usne su mi dva lanca latica za radnika pod pljuskom cvrkuta koji mi znači nastavak · sunca. ____—Z——_

Božidar ŠUJIČA

TO JE BIO TRENUTAK

io trenutak y-

Je Zao iebB tražio budam u najđubljem snu Tražio te odjednom na VISĆ mesta

O ptico i tečeš

LO enija kad priznam da sam te izmislio To je bio trenutak

Zvezda je u grlu zaspala Čelo preseljeno u Aljasku Ta Aljaska Najlepši sloj sna Tebe ptico niko nije primećivao Jer bila si pretvorena U polje O ši moja To je bio trenutak Ti si došla sa podzemnim horom A ja sam Dpao zapadnije od smrti Reka sam postao Kavez u kome si ti bila vezana Sa tigrom moje krvi Postao je more Ti si to moje užasno nerečeno Ti si to moje čedo nerođeno O ptico što tečeš S SUĆOpte to tak

o je bio tremu | e je moj avion zapaljen u vazduhu | vođe su tekle u vis Nebo se rušilo To je bio trenutak Ti PO svetlosti što dolaziš Tz a T kao zavesa što padaš Preko popodnevnog sna Ti ptico ti opsenaru U svakoj ljubavi prisutna A najviše u mojoj glavi Koja peva glasom tvojim To je bio trenutak Ja mogu da uradim Što hoću Nešto veće od svega što postoji Mogu da kažem Baš me briga za lamjske snegove To je bio tremutak ĆU zavičaju ili u snu) Neko drvo boleće mesto nas O ptico!)

Dragan KOLUNPĐZIJA

JOŠ NIJE KASNO

Još nije kasno napisati lepe pesme

O šumi u kojoj bejah vuk, a ona tor O anđelu u kojega verovah zbog sjaja & vodi iza koje ne počinje ništa.

Još nije kasno njeno lice od lisice Pripitomiti među žalfijom i makom Njene ruke obesiti o neko sazvežđe

I onda viđeti među njima kako sviće.

Još. nije kasno. Ja sanjam Kkulu od sumca, U kuli vašar, na vašaru hiljadu zmija, Nebo dozvano crnom maramom u krv, Vodu Prelomljenu u podzemlju, naslikanu u snu.

II

Na još nije kasno da nepoznato bukne iz viđa.

Da se naša, grla pretvore u crvene sirene brođova

Da jedna strana sveta objavi smrt druge

Da se sukobe voljene i nevoljene zore u klaneu

Još nije kasno da iziđem na neki breg i Zemljo pretvorena u moju krv, nebo đodimu

. | usnom,

Izvedi svoje dragane, izveđi svoje ljubavnike

Evo me gora sam potok sam trepet sam. Čekam!

Još nije kasno. Evo već sviće, crveno grli A je pršti leto je pršti bagremova kiša vetre se sobe. Mi pravimo ekskurziju od čela do srca _ nat: TI lovimo ono što se ne može uloviti, iposti

Milivoje BEGENIŠIĆ

MOJ DVOJNIK

Moj dvojnik pokuca negdje

na kraju staze vjetrova. Mjesec u oku nosi kao san :a Loire joia se. | jkujo lađe u sjenci masl i toplo nebo baca u more KI JJ A S sahrani sa mjesecom. o nove lađe pučinom. od je tama) ij Žena je umirila svoju katarku 3 Ša98eu Se bjelinom. ešijala kose da raste s maslinj | Zrikavci joj pjesmom mašu, WBJROini: na kraju staze vjetrova. i Maslinjaci rastu. Moj dvojnik svira kišom.

KNJIŽEVNE NOVINE